s

CT Izveštaj: Multi-pitch & Self-rescue Training

CT Izveštaj: Multi-pitch & Self-rescue Training

“Liban! LIBAN Nemanja? Da li si ti normalan, znaš ti gde je to? Između Izraela i Sirije, tamo je rat, čitaš li ti novine, da li gledaš teleiziju“? Izgovaram ja u dahu i već sledećeg trenutka se sam sebi smejem. Da li Nemanja gleda televiziju, pa on verovatno ima aplikaciju i za „koju majcu da obučem danas“ ali tv sigurno ne gleda a i ako ga slučajno ponekad pogleda, siguran sam da ne gleda Dnevnik i 8 ili kad već beše.

 

Četvrtak 17. Maj 20h.

„Djuk, jesi li siguran da ove torbe idu do Bejruta“? „Siguran sam Nemanja, tako mi je rekao prijatni gospodin na šalteru. Idu do Libana, i čekaće nas tamo“.

Dok avion poleće čujem Nemanju kako za sebe mrmlja: „nadam se da matori nije odlepio…“.

 

Petak 18. Maj 4h

„Šta se dešava Nemanja“? „Nema mi torbe“. „Nemoguće, pa moja i Miličina su stigle, kako samo tvoje nema“? Nakon nekih sat vremena čekanja ranca i gledanja postrojavanja kineskih plavih šlemova (u Libanu su u južnom delu ka Izraelu plavi šlemovi) prijavljujemo nedolazak torbe i krećemo ka izlazu. U međuvremenu pričamo o nekih desetak torbi koje su stigle ali ih niko nije pokupio. Ko zna koliko se nečijih sitnica mota po raznoraznim aerodromima po svetu (Nemanja se naravno ne bi složio da su njegove penjačice i kupaće gaće sitnica).

Naš domaćin Nicolas nam je rekao da nas čeka na izlazu i da je pored velikog automobila. Svako od nas je imao neku sliku o tome šta je veliki automobil ali kada smo izašli ugledali smo veeeeliku Toyota Tundru, toliko veliku da smo mislili da je to neki auto za glavešine plavih šlemova pošto je bila parkirana u koloni sa bornim vozilima UN misije. Sam ulazak u auto je boulder V4 a način vožnje u Libanu u potpunosti opravdava posedovanje ovakvog vozila (u jednom trenutku smo se vozili i čuvenim „Hummer“om i osećali smo se kao da smo u jugiću i da će svi tamo samo da pređu preko nas)…

Nemanja je naravno gladan te smo pre spavanja morali da odemo negde da jedemo, u 5h ujutru. Već sam video kako za par dana ne mogu da uđem ni u trenerku a kamoli pantalone koje sam poneo.

O Libanu ne znamo puno, zemlja između Izraela i Sirije, 230km dugačka i 30 km široka, mala zemlja, oko 4miliona ljudi, 2 u Bejrutu, mešavina hrišćanskih i muslimanskih religija, ali hrana poznata širom sveta. Poznata sa razlogom, i te kako.

Nakon para sati spavanja, odlazimo u grad, opet hrana, malo obilazimo interesantne delove grada i polako se dogovaramo o tome šta nam je raditi. Dogovor je da u subotu rano ujutru krenemo na jedno penjalište, penjemo sa ljudima, malo se upoznamo, uveče odemo ne drugo mesto, kampujemo, sledeće penjalište pa povratak kuci. Smešteni smo u nekom kompleksu stanova koji je zatvoren za posetioce, samo ljudi koji imaju stanove borave tu, kompleks ima četiri bazena, igrališta za sve moguće sportove i tu provodimo popodne u bazenu sa slanom vodom.

Posle toga pakujemo sve što nam je potrebno i krećemo.

 

Subota 19. Maj

Priroda Libana u ovom periodu je prelepa. Sve je zeleno, dosta kamenjara ima, pa nas zajedno sa mirisima poznatih biljaka sve podseća na Crnu Goru. Isprva nas je čudilo zašto Nik (i većina ljudi koje smo sreli) ima ovoliki auto ali smo onda shvatili. Vožnja u Libanu je jako čudna, prvenstvo prolaza ima veći auto, trake na ulicama su besmislica pa ih se niko ne pridržava, svi se prave blesavi, kao ne vide vaš auto od 6 tona pa pokušavaju da se ubudže negde ispred vas. Tako je u gradu. Van grada opet toliki automobili dolaze na svoje i kreće avantura po predivnim Libanskim bespućima.

Pre samog izlaska iz grada odlazimo na tradicionalan libanski doručak (jedan od…) – Knafeh.

Kod tog jela je sve pogrešno, to je neki hleb sa sirom i još nečim koji je preliven ružinom vodom i još nečim što meni liči na prezlu. Realno je slano jelo umočeno u sladak sos ali neverovatno – radi. Zaista sjajan i sladak doručak sa dovoljno kalorija za, pa realno za mesec dana. Nakon što naravno nismo uspeli da pojedemo celu porciju jedva se penjemo u automobil i krećemo.

Prvo penjalište koje smo posetili je Laqlouq. Divno penjalište za početnike visoko u brdima, pećina sa lukom, desetak smerova od 5a do 6 i jedan nepopet 7b+, savršeno za početnike.

Sa nama su sve vreme i dva labradora Dyno i Loco kojima vredi posvetiti dosta vremena, a to ćemo kasnije.

Penjanje je lepo, bez stresa, ekipa sjajna, otvorena, druželjubiva, vesela i motivisana. Libansko penjanje je tek u povoju, na nivou je na kome je penjanje u Srbiji bilo pre 10, 15 godina što je nama veoma interesantno pošto smo se do sada uvek nalazili u ulozi nekoga ko kaska za svetom po raznim pitanjima. Ima jakih penjača, penju se i jake ocene (8a, 8b) ali vidimo da možemo da pomognemo oko organizacije i sistematizacije i da prenesemo neka svoja iskustva.

Dan protiče u sjajnoj atmosferi uz konstantno Miličino – slikaj me, slikaj me. Kako je to bio prvi dan, nismo imali baš puno vremena da je slikamo te sa tog penjanja ima samo 10 000 fotografija.

Posle penjanja se pakujemo i odlazimo na klopu (opet neverovatna Libanska kuhinja…) i krećemo ka mestu za kampovanje.

Vožnja u Libanu je avantura za sebe, recimo da je u Srbiji vožnja 7c, a u Libanu nema ništa ispod 8c. Vozimo se nekakvim uskim putevima kojima ja ne bih terao Nivu, ja držim ruku na pojasu kako bih u slučaju da krenemo da se prevrćemo mogao da se brzo otkačim i iskočim, Nemanja je spustio prozor iz istog razloga, ali nekako prolazimo i dolazimo do divne reke. Sve nas u Libanu malo podseća na Srbiju. Priroda je predivna ali je neko došao i posekao drveće posto mu treba za potpalu, a đubreta ima svuda. Naši domaćini su kao i svi  penjači tako da smo nakon kampovanja pokupili svo đubre i još malo više ali ljudi prosto ne mare za to što je velika šteta.

O samom kampovanju ne bi trebalo pisati da nije bilo jednog detalja – marshmalows. Naši domaćini sve vreme petljaju oko vatre što je nama neobično pošto smo upravo jeli ali, svi vole da gledaju u vatru pa nam je to ok. Odjednom Roose (Holanđanka koja od 4te godine živi u Libanu) vadi kesu Marshmalowsa i počinje kratak kurs kako se to radi. Dakle Holanđanka iz Libana objašnjava 45togodišnjem penjaču iz Srbije kako da se zabavlja kao tinejdžer – piece of cake, mission done. Mi smo naravno odlepili kao deca i uskoro savladali veštinu marshmelouwanja tako da veče protiče u smehu i pričama, kao i bilo koje penjačko veče oko vatre.

 

Nedelja 20. Maj

U nedelju odlazimo na najpopularnije penjalište u Libanu –Tannourine el Tahta. Zaista je prlepo, sa dosta lepih i dugačkih smerova od 5a do 8a. Penjalište se nalazi u klisuri Tannourine u kojoj ima nekoliko blokova i odakle je čuvena voda u Libanu. Sunce bije, ali ovde to kao da ljudi ne primećuju, svi su veseli i zabavljaju se. Na penjalištu je nekoliko škola (što bi mi rekli klubova) i primećujemo dosta antagonizma među njima ali sve protiče fino i ok. U toku dana nam čak i prilaze drugi instruktori da se upoznaju i razmenimo po koju rečenicu o bezbednosti (doduše ne svi, naravno). Penjanje je sjajno i zaista uživamo, Milica i Nemanja penju sve živo a ja se polako mrdam uz lakše smerove.

 

Rock Climbing in Lebanon-Flying Frog- David And Greg

 

Oko 2h stena je konačno u hladu ali većina penjača iz Libana (mada ima dosta i stranaca) odlazi a mi smo zbunjeni pošto tek sada može da se diše i penje te ostajemo do 7 na penjanju.

Posle pakovanja, vreme je za klopu. Krećemo ka Byblosu, najstarijem živom gradu na planeti. Grad je verovatno predivan, tj. bio bi predivan da sada nije gomila prodavnica, restorana i kafića i malo nam je žao što od glasne muzike i blještavih svetala ne uspevamo da osetimo bar malo te starosti grada koji živi već hiljadama godina bez prekida. Pokušavamo da u glavi zavrtimo slike, kako je to bilo nekada, i poneka crkva ili ostaci iz rimskog perioda nam pomažu ali nije to to, želeli bi smo više. Istovremeno shvatamo i da je naša zemlja ista, i pojavljuje se stepnja. Šta li će biti sa Kalemegdanom, sa beogradskim starim ulicama, da li baš sve mora da bude podređeno novcu i razvoju ili će ipak postojati prostori koji će ljude bar malo izazivati na razmišljanje i koji će zaista život činiti lepšim, ne nužno i udobnijim.

Nakon ogromnih količina hrane (koje su uglavnom pojeli Nemanja i MIlica, meni stomak raste zog godina L ) Nemanja insistira na slatkišima. Odlazimo u mesto koje se zove DipNDip (i koje će do kraja putovanja postati Nemanjina uzrečica, naime šta god ga pitaš on će da kaže – idemo u DipNDip shit), sve je sa čokoladom i još jednom za 15 minuta imamo po 5 kg više. Poslastice su takve da tek na kraju primećujemo čokoladnu fontanu na metar od nas.

DipNDip je postao moto naše malo družine i obavezno svratište pred par sati sna koliko smo uspevali u proseku da uhvatimo….

 

Ponedeljak 21. Maj

Prvi dan odmora. Smešteni smo u nekom… pa prilično ekskluzivnom mestu gde ljudi iz Bejruta imaju stanove, a na raspolaganju im je nekoliko bazena i gomila terena za razne sportove. Nakon ustajanja odlazimo na bazen i kupamo se do dolaska našeg domaćina koji nas vodi na tajno mesto za deep water solo. Mesto se nalazi severno od Bejruta i to je sve što smem da kažem. Konačno smo na moru i dok svi ostali traže penjačice po kolima ja sam ugledao veeeelika peraja i masku i odlučio da me od tog trenutka stena ne zanima. Ne znam šta se dešavalo do kraja dana posto sam bio pod vodom. More je prilično toplo, vrvi od života i savršeno je za „dahovanje“. Kad kažem da sam do kraja dana bio pod vodom, mislim na svo vreme kada nisam morao da budem oficijelni fotograf TubinYoga.com U pauzama fotkanja sam  video i FA problema koji je nepopet vec nekoliko godina (FA – Nemanja Čizmić, 6a+, repeted by Nicholas Saadeh). Vesela ekipa lokalaca na Highlinu je doprinela da ovo bude jedan od lepših dana.

Pri povratku do kola smo morali da platimo danak u krvi lokalnim komarcima, a za završetak dana, odlučili smo se za posetu Batrounu, jednom od najstarijih gradića na planeti. Interesantno je da, iako je na moru Batroun ne deluje kao primorski gradić. U stvari ceo Liban ne deluje kao primorska zemlja iako je 30 km širok te ste u svakom trenutku na najviše 30km od mora. Posebna zanimljivost u Batrunu je Feničanski zid, ostatak zida za koji se pretpostavlja svašta ali je valjda jedino sigurno da su ga gradili Feničani. Ono što je sigurno jeste da je Batroun grad sa najboljim limunadom u Libiji.

 

Utorak 22. Maj

Za danas smo planirali da posetimo lokaciju budućeg outdoor festivala, negde visoko u planinama na 1800 m.n.v. Predeo je divan kao i sve ostalo u Libanu a posebno je interesantno što do lokacije prolazimo kroz teritoriju Hamasa i jedne iste takve frakcije koja je zapadu manje poznata ali kako kaže naš domaćin, sve je to isto. Po stubovima se pojavljuju žute zastave sa nekim puškama, svuda su posteri nekih vojnika u uniformama i sveukupno je dosta različito od svega što smo do tada videli, značajno siromašnije, muškarci sa bradama i razvaljenim automobilima, žene u tradicionalnim nošnjama… Interesantno je da se par nedelja pre našeg dolaska desila nekakva masovna tuča, pa je vojska dolazila da to sredi, a onda su se svi udružili i oduzeli vojsci automobile i oružje. Onda je došlo još više vojske i uspeli su da ispregovaraju da dobiju nazad vozila, oružje ne. Iako jeste malo neprijatnije sveukupno se ne osećamo ugroženo i stižemo do odredišta. Tu smo napravili neke linije za spuštanje, a Milica i Nemanja su našli i malo vremena za trail trčanje sa Dynom i Loco-om. U povratku smo obišli jednu divnu pećine sa vodopadima (Afqa Grotto), koja je izvor reke Adonis. Pećina se nalazi pored ruševina hrama vezanog za Afroditu (some old stones kako kaže naš domaćin). Dan je protekao bez nekih većih problema. Tj. kada smo se spremali da krenemo, alarm na automobilu se iz nekog razloga oglasio i svirao je 10 minuta, sasvim dovoljno da nas prostrele pogledi svakog stanovnika sela. Da bi se nekako opravdali, kupili smo 10 kg. svežih trešanja po kojima je ovaj kraj poznat (kao i po jabukama, uostalom, ceo Liban je poznat po jabukama).

Posle vožnje do Bejruta, odlazimo u salu, teretanu, Athletes Anonymous, gde ćemo narednih dana držati teorijski deo kursa a te večeri smo imali otvoreni čas sa ljubiteljima penjanja. Milica se i ovde pokazala kao važan član ekipe i uz smeh i zabavu uspela da objasni neke osnovne pokrete u penjanju (uz moju pomoč naravno i to nema nikakve veze sa nadimkom „granpa“ koji se od tog momenta odomaćio kod skoro svih stanovnika Bejruta), tako da smo još jednom proveli sjajno veče sa veselim penjačima. Teretana je inače mesto gde svi praktikuju kako oni kažu „calinestethics“, ili kako ja to vidim trening po stanicama. Naravno kada se teretana malo ispraznila počelo je nadmetanje među penjačima i Nemanja je uspeo da „obrne“ 3 kruga na rukama po nekoj skalameriji koja ide oko cele teretane. Ispalo je sjajno što smo sačekali da se teretana isprazni pošto bi oni mučenici koji mlate one gume i tresu onu užad verovatno tražili pare nazad pošto su sutradan na takmičenju uspevali jedva da obrnu jedan krug (koliko može i debeli granpa iz ekipe penjača).

Posle penjanja odlazimo u Batroun na klopu i limunadu.

 

Sreda 23. Maj

Početak kursa je zakazan za to veče te dan provodimo u pripremanju. Ovo nam je prvi put da držimo kurs na engleskom jeziku i imamo malu tremu. No, zahvaljujući dobroj pripremi sigurni smo u sebe i znamo da će sve proći kako treba. Pre predavanja odlučujemo se da posetimo jednu veliku pećinu u blizini Bejruta – Jeita Grotto. Kao iskusan pećinar, u početku nisam bio baš zainteresovan za takav „turistički“ obilazak. Pećina ko pećina, stalaktiti, stalagmiti, vau, baš je predivno i ostale fore. Sa prilično smorenom facom sam otišao do pećine i gle čuda – divno se proveo.

 

Wakeboarding in the Jeita Grotto

 

Pećina se nalazi u blizini Bejruta, i nakon kupovine karata, ulazite u žičaru koj vas vodi do ulaska. Obezbeđenje je rigorozno i nema fotkanja, svi telefoni i kamere se ostavljaju u ormarićima a na svakih 10m je neko iz obezbeđenja. Iskreno, meni je to i u redu. Prvo zato što ne moram da fotkam Milicu bar sat vremena, a zatim i zbog toga što mogu da se prepustim trenutku i uživanju u trenutku. Pećina je zaista neverovatna. U svojim speleo godinama bio sam u takvim salama ali nikada u toliko njih zaredom. Uređenje pećine je povereno iskusnoj stranoj ekipi koja je pećinu pretvorila u veoma pristupačno mesto za turiste izbegavši pritom graške kakve smo sretali kod nas u pećinama. Pećinski nakit je divan, vidikovci su prelepi i ceo utisak je neopisiv. Dok se krećete po tom „gornjem“ nivou, ispod vas se povremeno pojavljuje pećinska reka, daleko dole, 50m ispod vas.

Nakon obilaska gornjeg nivoa sedamo u vozić koji nas vodi na donji nivo i tu shvatamo da je najbolje da budeo prvi te iskačemo iz voza u pokretu i kao gusari uskačemo u prvi čamac. Da, čamac, na električni pogon koji nas vodi na putovanje donjim nivoom pećine, po smaragdnoj reci. Čamdžija nije iz pakla (kao nekada davno Angeli na Jazu) ali vozi čamac kao lud kroz tesnace i ispod svodova dok mi uživamo u razoružavajućem iskustvu. Što se mene tiče – ponovo sma postao pećinar, a vidim i da su ostali pod utiskom.

Nakon pećine odlazimo opet u AA teretanu i pripremamo se za predavanje. Posle malih nesporazuma oko sale i projektora, smeštamo se i krećemo sa predavanjem. Ekipa je vesela i zaiteresovana a mi polako počinjemo da uviđamo kakva je penjačka scena ovde i kako moramo da pristupimo celom kursu. Ljubazni domaćini iz AA sale nas snabdevaju vodom i nekim čudnim voćnim „shotovima“ a dugi sati pripreme prezentacija dolaze do izražaja i svi sa predavanja odlaze zadovoljni i puni utisaka. Do kraja večeri ide klasika – DipNDip ili nešto slično…

 

Četvrtak 24. Maj

Dan počinje predavanjem od 3 sata, opet u sali AA, gde ovoga puta imamo na raspolaganju i prostor koji možemo da prilagodimo predavanju te sve izgleda sjajno i ljudi su veoma zainteresovani. Prolazimo kroz neophodnu opremu, i počinjemo da radimo na sidrištima, svim mogućim varijantama od kojih „quad“ i „swamp“ na prvu loptu postaju omiljena sidrišta polaznika.

Posle odmora za ručak (prva Koka Kola u Libanu) odlazimo na penjalište koje se nalazi u gradskim okvirima i tu praktično radimo na izgradnji sidrišta sa polaznicima. Stena je lagana, lepo opremljena i sjajna za obuku.

Veče završavamo uz uobičajeni napad komaraca od koga se lečimo u DipNdip-u.

Sledeća dva dana smo na kampovanju te se do sitnih jutarnjih sati pakujemo i spremamo za naporne dane koji nam predstoje.

 

Petak 25. Maj

Dan počinjemo na divnom Laqlouq mestu. Uz ponavljanje osnovnih stvari radimo sa kursistima na komunikaciji, odnosu prema užetu, izgradnji sidrišta i prvom kompletu. Atmosfera je divna i cela ekipa je veoma zainteresvana za rad, Nemanja i ja smo na „fixevima“ i šetamo se gore-dole po steni dok nam Milica pruža veoma važnu podršku sa zemlje. Jezik više nije problem i dešava se da i mi međusobno pričamo na engleskom i ne shvatajući šta radimo. Kad smo kod jezika Liban je neverovatan. Istovremeno se koriste libanski, engleski i francuski. Pisani jezik je arapski, piše se i čita sa desna na levo, uglavnom se koristi engleski ali je zbog kolonijalne istorije i francuski veoma prisutan. Svi ovi jezici se koriste istovremeno, te nije neobično da rečenica od tri reči sadrži jednu libansku, jednu englesku i jednu francusku reč. U početku nam je to veoma čudno ali se kasnije navikavamo i u sve počinjemo da ubacujemo „Jala“, što bi bilo recimo „idemo“. Sama stena je divna, veoma laka i razuđena, idalna za trad koji nije baš razvijen niti popularan u Libanu, i potpuno opremljena. Ocene su od 5b do 6a, sve je čvrsto i sjajno. Kurs ide kao što smo i očekivali uz stalno podsećanje na prirodu penjanja u Libanu i sitna podešavanja šta i kada reći i koliko biti opširan ili štur u objašnjenjima.

Kampujemo pored pećine uz obavezne marshmelows, na malo neravnom terenu ali u divnoj prirodi. Sa nama su i Dyno i Loco koji iz nekog razloga misle da su svi oko njih tu da se oni o nas lepo obrišu. Čim se spustimo na zemlju, eto njih da nam se nameste na noge, ruke, glave. Veoma su uviđajni pa pre nego se navale na nas, odu do prve bare da se lepo operu da budu čisti kada se na nas izvale. Bare su nekada kristalno čiste a nekada prosto –blatnjave ali Dyno i Locco su toliko uviđajni da svima dodele jednak tretman (mada sam ja imao utisak da mene više vole nego druge, ja sam im bio omiljeni peškir).

 

Subota  26. Maj

Posle buđenja i punjenja flaša vodom sa izvora, krećemo ka jednom novom penjalištu Harisset Tannourine (ili Tannourine al Fawka, Chir al Ribazi). Usput svraćamo na čuveni Baatara Gorge vodopad (255m), na kome je David Lama izbušio prvi Libanski 9a (Avaatara).

 

David Lama's First Ascent of a Magical Sinkhole | Avaatara | Lebanon | Red Bull Climbing

 

Na penjalištu Harisset Tannourine je predviđeno da polaznici praktično polažu dok se mi kao instruktori nalazimo opet na fixevima i sve vreme ih kontrolišemo. Stena je još jednom odlična, laka za penjanje sa malo težim delovima, opremljena, pristupačna, na velikoj nadmorskoj visini – čitaj „izgoreli kao paprike“. U stvari pravo planinsko penjalište, na početku dana smo Nemanja i ja bili u perjanim jaknama a dan smo završili potpuno sparušeni. Svi polaznici su se odlično pokazali, ispada da i nismo tako loši učitelji i polako svi odlazimo ka restoranu gde će polaznici da urade test, tj. polažu i pismeno. Kroz glave nam proleze nebrojena pitanja i pokušavamo da shvatimo kako da se postavimo, znanje je sigurno tu ali svim polaznicima kursa fali vreme i iskustvo u penjanju. Sam test ima 70 pitanja i po licima polaznika vidimo da su iznenađeni time, no uz pojašnjenja i korekcije svi se pristojno snalaze. Testove smo sačuvali kao dokaz o vremenu i radi povremenog podsećanja na kulturološke i sportske razlike i sjajne fore kojih je bilo u testu.

 

Climbing site overview- Harisset Tannourine, al Ribazi Cliff- Rock climbing in Lebanon- Flying Frog

 

Nedelja 27. Maj

Za Nedelju smo predvideli demonstracije osnovnih situacija u drugarskom spašavanju kako bi polaznicima kursa predočili svu kompleksnost penjanja za koje su se odlučili. Dan je veoma topao ali su ljudi motivisani i nakon početnog uhodavanja uspevamo da obradimo većinu tema i zainteresujemo polaznike da dalje istražuju (bar se nama tako čini). Uz analizu testova i našu procenu svakog polaznika dodeljujemo diplome i polako se opraštamo sa ljudima. Posle formalnog dela nas nekoliko odlazi na bazen u našem komplesu i tu smo do kasnih večernjih sati. Pre bazena svraćamo još jednom na bounless chicken sendviče i 100 l Coca Cole (pored tog mesta nigde drugde nismo videli Coca Colu što nam je bilo neobično. U jednom velikom trgovinskom lancu smo našli neke konzerve neke zelene Coca Cole ali sam ja ubeđen da je u tim konzervama Pepsi). Vreme na bazenu provodimo u snimanju klipova, razgovoru, pitanjima i savetima, acro yogi, i čuvenoj penjačkoj igri – postavi flašu. Zaista se osećamo sjajno i u društvu prijatelja i polako nam postaje žao što se sutra ujutru rastajemo.

 

Ponedeljak 28. Maj

Ovo je prvi dan da smo se našli u čuvenoj Bejrutskoj gužvi, i put do aerodroma koji treba da traje 15minuta traje skoro 2 sata. Jedva smo stigli na avion zbog gužve a i zbog free shopa pošto smo morali sve libanske novce da potrošimo na kikiriki, pistacio, lešnike i slične gluposti koje su tamo prilično jeftine. Sedamo u avion i polako se vraćamo u BG.

Za moju generaciju penjača, penjanje je bio prozor u svet, bukvalno prozor u svet. Način da odemo iz ludila i vidimo šta se to tamo dešava, da se upoznamo sa ljudima i raznim kulturama. I to je zaista neverovatno iskustvo. Tehnološka dostignuća su mi uvek bila interesantna ali ono što me je zaista fasciniralo je koliko su ljudi isti. Nemam razloga da ne verujem kako svi muzičari govore istim jezikom, kako svi matematičari govore istim jezikom kao što i svi penjači govore istim jezikom, a onda nemam razloga da ne verujem da svi ljudi govore istim jezikom. Na svim svojim putovanjima me je kulturno nasleđe određenog prostora zanimalo, i pripremao sam se za posetu tim mestima, ali sam uvek u prvi plan stavljao ono prosto, iskreno iskustvo susretanja sa živim ljudima. Svako to iskustvo je pre svega mene obogatilo i omogućilo mi da sebe bolje upoznam a zatim, nadam se, i da budem bolji čovek. Liban nije izuzetak po tom pitanju. Predivna zemlja i predivni ljudi, raznih kultura. Prostor koji odiše raskolom i zajedništvom u isto vreme, bogatstvom i siromaštvom, budućnošću ili beznađem, baš kao i Srbija. Ali to je ako gledamo spolja. Unutra su ljudi, divni pametni i jednostavni ljudi čiji vas prosti gestovi postave na mesto i nemoguće je ne biti skroman. Liban mi je dao još jedan trenutak poniznosti na ovoj planeti, pred divnim ljudima. Zato hvala Nik, George, Gregoire, Mansour, Mario, Pierre, Roos, Wael i Faisal, hvala svima vama koji ste sa nama penjali i naravno hvala Nemanji i Milici na divnim lekcijama iz života.

Do sledećeg putovanja, uživajte i nemojte da vas pokoleba ono što znate, neka vas vodi ono što ne znate.

Učesnici akcije:

  • Nemanja Čizmić
  • Milica Tubin
  • Dušan Branković

 

Fotografije možete pogledati na sledećem linku.

Video sa akcije

Multi pitch Training & Self Rescue, Lebanon

Napisao: Dušan Branković

 

Dodaj komentar

Loading

Pitajte nas

Ukoliko imate bilo kakvih pitanja, slobodno nam pišite.




    Ili nas pozovite za više informacija: